Povratak uzbudljivih dječjih igrališta?
Ruralna područja van gradova bila su savršen bijeg od roditeljskog nadzora gdje su djeca uz pomoć drveta, čekića i čavala te s dozom mašte istraživala svijet i razvijala svoju kreativnost – tako je to bilo nekada. 80.ih godina prošlog stoljeća briga za djecu i njihovu sigurnost u porastu je. U odnosu na isto, dogodio se i porast ne toliko kreativnih javnih mjesta za igru.
Knjiga pod nazivom ‘The Playground Project’, autorice Gabriele Burkhalter, švicarske arhitektice, slikovito dočarava povijest nekadašnjih igrališta u zemljama modernog svijeta. Kako je to bilo nekada, citiramo iz odgovora same autorice.
Kada se pojavljuju prva igrališta u Europi i SAD-u?
Prvi oblici igrališta javljaju se krajem 19.st. tijekom razdoblja industrijalizacije i urbanizacije, paralelno s valom imigracije koji se tada odvija u svijetu, posebice u SAD-u. S obzirom da se dječji rad počeo regulirati tek početkom 20.st., omiljena mjesta za igru bile su javne ulice. Socijalni reformisti te kasnije i sami gradovi razvijaju igrališta pritome ne vodeći brigu o visokome postotku djece koja se ne obrazuje te ne pohađa škole. Igrališta su bila zamišljena kao mjesta koja koriste djeci, no ujedno su razvijana na način da dijele djecu jer upravo su djeca s ulice bila ona koja su uznemiravala odrasle.
U ranim 20.im, u Europi postaju popularna avanturistička igrališta. O čemu je točno riječ?
Začetnik te ideje bio je danski krajobrazni arhitekt, Carl Theodor Sorensen, koji je došao na ideju da se djeci omogući da sama stvaraju objekte i oblike u prostoru daleko od odraslih. Djeci su dani materijali poput klada i pila kako bi gradili ono što žele. Ovu ideju usvojile su i neke druge europske zemlje, iako ne u istoj mjeri niti obliku.
Ovakve oblike avanturističkih igrališta posebno je zagovarala Engleska, nakon II.Svjetskog rata. Nakon ratnih pustošenja, takva su mjesta smatrana novim civilnim modelima u društvu. Počivala su na ideji da se djecu nauči važnost suradnje i timskog rada. S obzirom da je grupa/zajednica pokretač pregovora i odabira materijala i alata, avanturistička igrališta utjelovaljavala su minijaturne modele demokracije. Švicarska je također 50.ih imala mnogo ovakvih vrsta igrališta, no ideja iza njih bila je pružiti djeci značajne aktivnosti u slobodno vrijeme. Odrasli su nastojali izbjeći da njihova djeca prekovremeno gledaju filmove ili čitaju stripove.
Tijekom prošlog perioda, u SAD-u su bila zastupljenija krajobrazna igrališta nego avanturistička. Što su uopće krajobrazna igrališta?
Krajobrazno igralište je fiksni okoliš u kojemu se djeca jednostavno mogu zabavljati bez roditeljskog nadzora. Nekadašnja su krajobrazna igrališta bila znatno više umjetnička i skulpturalna u odnosu na današnja. Primjerice, dizajneri ili umjetnici koristili su se vodom, pijeskom, tunelima, labirintima te nepravilnim oblicima kako bi kreirali posebna mjesta. S obzirom da je grana krajobrazne arhitekture bila znatno jača u SAD-u, ondje je ujedno bilo i više takvih parkova nego u Europi. Krajobrazni arhitekti dizajnirali su parkove iz čega je logičnim slijedom rođena i ideja dizajniranja igrališta.
Period između 1940.ih -1970.ih često je nazivan zlatnom erom u dizajniranju igrališta, dok su 1980.e označile početak dosadnijih, uniformiranih igrališta. Što se dogodilo?
Započelo je u SAD-u s nizom uputa o sigurnosti koje su donijeli proizvođači opreme za igrališta. Te su upute kasnije postale norme. Ista se stvar dogodila i u Europi. Ni jedan arhitekt ili umjetnik otada nije samostalno kreirao igralište jer je u dizajn utkano previše regulativa. 1980.ih započeo je kraj idealističnih ideja iz prethodnoga stoljeća o utjecajima na društvo kroz kreiranje i razvoj avanturističkih igrališta u susjedstvu. Ljudi su postali manje zainteresirani za javna mjesta te su se povukli u privatnost svojih domova.
Neki roditelji u Americi protive se avanturističkim igralištima pod navodom da onemogućavaju roditeljima konstantno motrenje djece te djeci pružaju previše slobode. Postoji li mogućnost ponovnog uzleta avanturističkih igrališta u SAD-u?
Sve je veći broj inicijativa za izgradnjom igrališta koja djeci pružaju više slobode. Iako takva mjesta se nerijetko teško realiziraju. Primjerice, u Americi postoje zakoni koji roditeljima brane da puste djecu vani samu. Čak iako neki roditelji žele svojoj djeci dati više slobode, primjerice, na avanturističkome igralištu, drugi roditelj će to smatrati opasnim potezom. U Europi, suprotno tome, manji je stupanj roditeljskog nadzora nad djecom, no i to ponegdje stvara probleme. Roditelji u Europi nerijetko su prisutni na igralištima dok se njihova djeca igraju. Ipak, djeca u Europi često odlaze sama u škole te uživaju u igri bez nadzora.
Važno je pokrenuti diskusiju na ovu temu. Ljudi postaju svjesni da ovakvi roditeljski trendovi, kao i neprestano nadziranje djece te smanjenje njihove slobode, nisu dobra stvar u konačnici. Vidljiva je briga za djecu koja sve manje riskiraju te su u nemogućnosti samostalno donositi odluke prilikom izlaska iz kuće. Kao roditelji, moramo naučiti svoju djecu da uče te da budu nezavisna i samostalna.
Gabriela Burkhalter, autorica knjige ‘The Playground Project’
Izvor : http://www.citylab.com/navigator/2017/01/can-we-bring-back-riskier-playgrounds/513929/
Autor : Sanja Moralić
