INTERVJU : Michael Laris, concept & design manager @Kompan
- Koliko je uzbudljivo raditi u kompaniji koja se bavi razvojem i proizvodnjom dječjih igrališta?
Postoje trenuci i vremena kada je, baš kao i u svakome poslu, fokus usmjeren na operativne i strateške aktivnosti, prodaju i slično. No, u srži svega, ono čime se Kompan bavi posjeduje veći značaj, društveni značaj te svi koji radimo u razvoju proizvoda znamo i osjećamo da možemo doprinijeti pozitivnim promjenama. I da, to je zabavno. Imamo slobodu da razmišljamo na dječji način te o načinu na koji djeca percipiraju okolinu, da opažamo ono što oni opažaju, način na koji rastu i komuniciraju, a sve je to veoma uzbudljiva i zanimljiva strana ovog posla. Ujedno, radimo s mnogo studenata dizajna što je veoma zabavno – mnogo ideja, pozitivne vibre i raznih inovacija – vrlo zabavno. Rekao bih – ozbiljno zabavno – jer igra je veoma važan čimbenik razvoja te nezamjenjiva u ijednom pogledu. U tome je srž našeg posla – ravnoteža između igre kao zabave te igre kao važnog faktora pravilnog razvoja djeteta.
- Koliko se dizajn igrališta mijenjao tijekom vremena?
Prva dizajnirana dječja igrališta pojavila su se 1900.ih godina kao sigurna mjesta za djecu, u odnosu na ulice koje su bile vrlo opasne i kaotične. Igrališta su činile metalne ljuljačke, tobogani te, strukturno vrlo jednostavni, elementi za penjanje. Sve je to bilo isključivo funkcionalne naravi.
S pojavom prvih umjetnika, arhitekata te krajobraznih arhitekata, tijekom 50.ih i 60.ih godina 20.stoljeća, polagano se usmjerava pažnja na dizajn dječjih igrališta koja, uz funkcionalnost, počinju poprimati i poneke estetske dimenzije. Sredinom 70.ih dogodio se novi trend u dizajnu igrališta, struci poznat pod simbolima ‘Platforme i nosači’, gdje su igraće konstrukcije izrađivane od greda, podesta, pregradnih zidova, krovova te su se na konstrukcije nadodavali razni drugi elementi za aktivnosti poput tobogana ili elemenata za penjanje. Ovaj model konstrukcije i danas dominira primjerice u Americi.
Novi konstrukcijski sistem, pod nazivom ‘Igra u slobodnoj formi’, pojavio se 1998.godine, a razvio ga je Kompan. Taj sistem podrazumijeva igraće konstrukcije sačinjene od raznolikih, međusobno povezanih, aktivnosti bez uporabe podesta ili zidova. Ovakav koncept dizajna igrala omogućava djetetu slobodno kretanje u svim smjerovima te mogućnost izbora aktivnosti. Ulaznih točaka je mnogo, a igra se odvija na tlu što je jednako pristupačno i zdravoj djeci kao i djeci s hendikepom, invalidnošću, teškoćama u kretanju isl. Igraće konstrukcije s dizajnom ‘slobodne forme’ danas su kopirane te razvijane od strane mnogih proizvođača u svijetu.
Posljedni veliki iskorak u dizajnu igrališta dogodio se uvođenjem interaktivne igre na vanjska igrališta. Dogodile su se velike izmjene i promjene u dizajnu i razvoju, no istovremeno, mnogi odrasli ljudi nostalgični su u pogledu tradicionalnih igrala te i dalje želje, primjerice, tobogane za svoju 8 – godišnju djecu. No, današnja djeca žele i trebaju više, razvojno su naprednija, kao i svijet koji ih okružuje stoga vjerujemo da ukoliko želimo pružiti djeci značajna iskustva, moramo se uskladiti s vremenom i zakonitostima doba u kojemu živimo.
- Postoje li određena igrala koja su i dalje ‘must have’ na igralištima, poput tobogana?
Kao što sam spomenuo, mnogi i dalje žele tobogani jer su oni važni, posebice za manju djecu u dobi od 2 do 4 godine. Iskustvo spuštanja, slobode pada, užitka susreta s vršnjacima u podnožju tobogana djetetu je neopisivo. Spuštanje niz tobogan, baš kao i ljuljanje, rotiranje te njihanje, aktivnosti su koja djeca žele, a ona ujedno pomažu u razvoju osjećaja ravnoteže te koordinacije – igra nije samo zabava, već razvoj tijela i uma.
Jedan od današnjih trendova je i prirodan izgled dječjih igrališta. Sve više odraslih nastoje prikazati igrališta kao prirodna mjesta – komponente i elementi koji emitiraju prirodne materijale, ali su izrađeni od betona ili plastike. Vjerujem kako je ovo istovremeno plod nostalgije za prošlim vremenima te shvaćanja koliko zapravo vremena djeca provode zatvoreni u domovima, radi vlastite sigurnosti, olakšavajući time roditeljima nadzor. Mnogo vremena pred televizijom dobar je način da ih se okupira i zaštiti, no ne i najbolji.
Također, postoje odrasli koji tragaju za nečim novim, vjerujući kako moramo uvijek iznova inspirirati dječju maštu ukoliko ih želimo potaknuti na aktivnost i vanjsku igru. Ovakve grupe nerijetko podupiru uporabu tehnologije kako bi inspirirale djecu te uvažile čimbenike njihova odrastanja, kakvi jesu danas.
- Koliko je teško pronaći ravnotežu između zabavnog aspekta u dizajnu igrala te sigurnosnih normativa?
Prvenstveno govoreći, sigurnost je najvažnija odrednica igrališta. Nemoguće je da se dijete nikada neće ozlijediti – hoće, ali dužni smo učiniti sve što možemo kako bismo umanjili potencijalne ozljede. Potrebno je eliminirati predvidive opasnosti dok istovremeno dijete može isprobavati i učiti na koji način ovladati rizikom bez da se dovede u opasnost. Ne želimo biti prezaštitnički nastrojeni – igralište je najbolje mjesto na kojem dijete shvaća svoje potencijale i sposobnosti, granice i slobode – no, istovremeno igralište je jedino mjesto gdje su djeca ohrabrena da isprobaju nove stvari, nove izazove, mjesto koje pruža sigurnost. Ipak, zabava i učenje moraju biti usklađeni.
U procesu razvoja proizvoda, to je uvijek izazov, ali izazov je koristan. Pokreće nas da budemo kreativniji. Jedan od razloga razvoja, primjerice, Kompanove linije igrala za tinejdžere, Kompan Galaxy, je i činjenica da su standardi sigurnosti postali vrlo ograničavajući. Mnogi od sigurnosnih standarda razvijeni su na temelju igrala s platformama. Primjerice, imate li platformu na igralu, dužni ste imati i barijeru određene visine. Kompan je odlučio izbaciti platforme kao i prepreke te smo razvili kompletno novu igraću opremu – ‘’igrala slobodne forme.’’ Pored toga, u svijetu je danas prisutno nekoliko različitih standarda sigurnosti, a mi nastojimo ispunjavati sve, ali i podlijegati nekim vlastitim standardima koji možda nisu opisani – mnogo puta prilikom inovacije proizvoda ne nalazimo jasne smjernice, tako da u ovim vremenima oslanjamo se na cjelokupan niz različitih smjernica o sigurnosti kao i na vlastito 40 -godišnje iskustvo u ovoj branši.
- Kako vidite budućnost dizajna dječjih igrališta?
Ovo je škakljivo pitanje. Svi mi koji smo zaposleni u proizvodnji dječjih igrališta trudimo se činiti značajne stvari. Epidemija pretilosti, povećana otuđenost, smanjenje tjelesne snage i brzine te povećanje broja oboljelih od dijabetesa… danas su sve češći. Zanemarili smo djecu. Lišili smo ih zdravlja i zdravih navika, kretanja, druženja i slobodne igre. Sada te ubuduće, igra ne predstavlja više samo zabavu. Ona je dio terapije za pozitivan razvoj sljedećih generacija djece. Stoga, u budućnosti igrališta moraju postati privlačnija od TV-a, zaokupljati više dječje pažnje od video igrica te dati više smisla djetetu od sjedenja pred računalom.
Sve ovo podrazumijeva da trebamo koristiti pravilan dizajn, oblike, tehnologiju, materijale, boje, aktivnosti te isto smjestiti u odgovarajuću okolinu. Vanjska igra treba biti dostupna izvan granica jednog igrališta. Igra mora biti ondje gdje su djeca. Ona nam mora odašiljati poruke, angažirati nas, inspirirati nas na kretanje, na ispitivanje vlastitih granica i mogućnosti, poticati nas na učenje i upoznavanje s okolinom, poticati nas na suradnju s okolinom, na zabavu, nas smijeh i na osmijeh.
Michael Laris, concept and design manager at Kompan A/S
Izvor : http://www.beyondthecarseat.com/2011/03/interview-kompan-playgrounds/
Autor : Sanja Moralić
